Franjo Balog

Cimer bjelovarskog lončara Franje Baloga

Ispiši
Gradski muzej Bjelovar › odjeli_i_zbirke › cimer-bjelovarskog-lonchara-franje-baloga

Cimer bjelovarskog lončara Franje Baloga došao je u Gradski muzej Bjelovar 1968. godine otkupom od bjelovarskog građevinskog obrtnika Ivana Barešića koji je uz to što je rušio stare građevine po Bjelovaru i okolici i zidao nove, imao sluha za narodnu starinu koju je dobrim dijelom sakupio i sačuvao od propadanja, te poklonio ili prodao muzeju. Tako je i ovaj prekrasni glazirani cimer tamnozelene boje duljine 79 cm, a širine 35 cm završio u muzeju gdje se čuva u Zbirci rukotvorstva i obrta, a pod inventarnom oznakom 3811.

Lončarski predmeti koriste se od najranijih početaka razvoja čovjekovog života za sakupljanje i pripremanje hrane. Za panonski areal – zonu kojemu pripada i Bilogora poznato je nožno lončarsko kolo. Nožno lončarsko kolo sastoji se od veće donje i manje gornje kružne ploče, spojenih dugačkom osi. Lončar tako nogom pokreće donju ploču, a ruke su mu slobodne za modeliranje posude na gornjoj ploči. Posuda se izrađuje od jedne grude ilovače koju lončar izvlači i oblikuje. Za rad mu je potrebna voda kojom kvasi glinu koju oblikuje, komad kože ili krpe, daščica za uglađivanje posude, žica za odvajanje posude od gornje kružne ploče, te duža daska za prenošenje posude na mjesto gdje se suši. Nakon toga posude se cakle, peku jedan ili više puta te se bojaju.

Razvojačenjem Vojne krajine 1871. godine, te njenim ukinućem 1881. godine Bjelovar od jednog vojnog grada prerasta i razvija se u trgovački i obrtnički centar. U Bjelovaru imamo zabilježenih raznih obrtnika, od opančara, čizmara, klobučara, remenara, pa isto tako i lončara. Upravo i ovaj cimer bjelovarskog lončara Franje Baloga dokaz je tomu. No lončari su teško mogli biti konkurenti lončarima koji su dolazili iz Hrvatskog zagorja koje je bilo jedan pravi centar lončarstava u Hrvatskoj gdje su se cijele obitelji bavile tim poslom. Oni bi tako išli u udaljene krajeve i prodavali svoju robu, ili mijenjali, pa se često taj njihov put nazivao „mijena“ robe. Svoju robu mijenjali bi za žito ili kukuruz jer je novca u optjecaju bilo vrlo malo i ljudi ga nisu ili su ga slabo imali. Ta prodaja ili „mijena“ robe trajala je do II. svjetskog rata. Svoju robu natovarili bi na kola, obloživši lonce slamom ili sijenom da se ne polupa i krenuli na put po selima Podravine, Bilogore i Moslavine koji je često trajao i dva tjedna. Prema kazivanjima starijih ljudi, kada bi gazdarica htjela npr. kupiti ćup za mlijeko, a nije imala novca, dogovor je bio da ako mijenja za pšenicu mora jednom taj isti ćup napuniti pšenicom, a ako mijenja za kukuruz, onda bi ćup napunila dva puta kukuruzom koju bi lončar istresao u svoje vreće.

Danas su nam srećom u muzejima ostala mnoga „remek djela“ naših domaćih ili putujućih lončara koja su uspomena na jedna davna izgubljena vremena.

Tomislav Matić, viši kustos GMB