Vojin Bakić

VOJIN BAKIĆ

Ispiši

(Bjelovar, 5. 6. 1915. - Zagreb, 18. 12. 1992.)

Jedan od najznačajnijih međunarodno priznatih hrvatskih umjetnika, pionira modernosti i apstraktnog izraza u skulpturi. Autor brojnih spomenika, vrhunskih primjera apstraktne javne skulpture velikih dimenzija, u svoje vrijeme nerijetko neshvaćenih, kasnije devastiranih i zapuštenih. Obiteljske tragedije i osobni gubici, kao i nekonformiranje i dosljednost u svom dugogodišnjem umjetničkom stvaranju govore o snažnoj osobnosti i individualnoj likovnoj figuri.

Rođen 1915. godine u Bjelovaru kao treće dijete ugledne i imućne građanske obitelji sa šestero djece. Još kao dječak pokazuje likovnu nadarenost. Osnovnu i realnu gimnaziju završava u rodnom gradu. Nakon provedene godine dana na Pravnom fakultetu, 1934. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu; dvije godine u klasi prof. F. Kršinića, a druge dvije u klasi prof. R. Frangeša – Mihanovića. Nakon diplome, 1939. godine., vraća se u Bjelovar, zatim nakratko boravi u Firenzi i Milanu, da bi krajem te godine sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu održava u Bjelovaru gdje prikazuje crteže i kipove među kojima su prevladali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena. Iste se godine vraća na Akademiju u Zagrebu gdje upisuje specijalni tečaj Ivana Meštrovića.

Od 1945. djeluje kao slobodni umjetnik; počinje težiti impresionističkoj obradi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete među kojima se psihološkom uvjerljivošću i simboličkom općenitošću ističu I. Goran Kovačić (1946.) i S. S. Kranjčević (1948.). S Pozivom na ustanak (Bjelovarac) (1946.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka, izrazitih monumentalnih svojstava. 1947. dobiva na raspolaganje atelje u Zagrebu, zajedno s još nekolicinom umjetnika, a tijekom kraćih razdoblja između 1949. i 1950. boravi u Parizu.

Proces reduciranja forme zamjećuje se 1950. na skulpturi Bik (izložena na Bijenalu u Veneciji 1956.). Istu tendenciju pokazuju skice za Spomenik Marxu i Engelsu (1950. - 53.; nije izveden), koji predstavlja prvi takav prijedlog monumentalne, javne skulpture kao kubično-reducirane figuracije.

Značajan je Autoportret (1952.), geometrijskog karaktera, a posebno Spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu (Valjevac, 1960.), velikih dimenzija i krajnje pojednostavljenosti forme u okvirima antropomorfnoga motiva.

Godine 1955. susreće se s djelima Henryja Moorea na izložbi u Zagrebu, kao i sa samim autorom. Neposredno pred nastup na Biennalu i samostalnu izložbu 1956. godine, u požaru stradava njegov atelje, kao i stotinjak skulptura, studije i dokumenti. Usprkos tomu, između 1955. i 1969. osjeća se snažna umjetnikova nazočnost na svjetskoj likovnoj sceni; Venecija, Aleksandrija, Bruxelles, Kassel, Padova, London, Pariz, Rim, Venecija, Antwerpen, Graz, Johannesburg, Lausanne, Montreal, L'Aquila, Sao Paolo...

Serijom Aktova, Torza i Glava zaokružuje svoja traženja organskih asocijativnih oblika, te započinje cikluse Polivalentni oblici i Razlistane forme (1957. - 1958.); priklanja se izazovima otvorene forme, unutar prostora i svjetlosnih odraza. 1958. održava se njegova prva samostalna izložba u Zagrebu, kao i prva monografija autora Milana Preloga. U daljnjem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi programska načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja u Razvijenim površinama (1960. - 64.), artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u Svjetlosnim oblicima (1963. - 64.) stvara efektne strukture moduliranjem ovalnih, zrcalnih površina, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik). Složenu problematiku toga razdoblja pokazuju i Spomenik revolucije u Kamenskoj, 30-metarska apstraktna skulptura krilatih i lisnatih formi, realizirana nakon deset godina rada (1958. - 68.) i spomenik u Dotrščini (Dolina grobova, 1968.), monumentalna primjena Kristalnih oblika i Razlistanih forma. Značajan je i ciklus Cirkulacije u prostoru iz 1970. godine. Kasnije slijede ostvarenja; Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975. - 78.), te spomenici u Kragujevcu (1978. - 1981.) i na Petrovoj gori (1970. - 1982.). 1978. postaje članom Jugoslavenske (danas: Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. 1988. u zagrebačkoj Gliptoteci otvorena mala retrospektiva u sklopu Trećeg trijenala hrvatskog kiparstva. Godine 2013. - 2014. zagrebački Muzej suvremene umjetnosti priređuje veliku retrospektivu pod nazivom Vojin Bakić Svjetlonosne forme.

Gradski muzej Bjelovar kontinuirano prikuplja predmete za zbirku Vojin Bakić i čuva više originalnih djela u kamenu, bronci, drvu i sadri. U Stalnom postavu Galerijskog odjela izloženo je nekoliko Bakićevih reprezentativnih skulptura.

Emilija Balaban, kustosica Galerijskog odjela

Izvori i literatura:

- Enciklopedija Hrvatske umjetnosti, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1995.
- Tonko Maroević: Vojin Bakić, Nakladni zavod Globus SKD Prosvjeta, Zagreb, 1998.