Gradski muzej Bjelovar

Rog bez ventila (inv. br. GMB 440), trenutno izložen u povijesnom postavu

Najstarije glazbalo sačuvano u našem muzeju potječe iz 1771. godine. Radi se o baroknom lovačkom rogu bez ventila izrađenom u radionici bečkog proizvođača puhačkih (limenih) glazbala Antona Kernera. Rog je muzeju poklonio 1950. godine umirovljeni glazbenik Rudolf Fiala, nekadašnji član glazbe 16. pješačke pukovnije (inv. br. GMB 440; mesing, promjer cijevi i roga 30 cm).

Počeci glazbenog života u Bjelovaru vezani su uz vojnu glazbu i uz ime patera Huberta Diviša (Češka, 1734. – Bjelovar, 1790.), koji je zajedno sa svojim bratom Ignacom 1761. godine došao u Bjelovar. U gradu su već tada bile stacionirane 5. križevačka i 6. đurđevačka pješačka pukovnija i general Mihajlo Mikašinović povjerio je Hubertu Divišu da sastavi vojni orkestar, zajednički za obje pukovnije. Odmah se pristupilo nabavi glazbala i podučavanju, da bi se već sljedeće, 1762. godine, orkestar pojavio u javnosti.

Nakon smrti Huberta Diviša (1790. godine) na čelu bjelovarske vojne glazbe izmjenjivali su se brojni kapelnici koji su završavali glazbene škole u Austriji i Italiji, a veliki broj glazbenika dolazi iz Češke, osobito nakon 1856. godine, kada je u Pragu utemeljena prva glazbena vojna škola (konzervatorij) na području Austro-Ugarske.

Ne znamo kako je izgledao prvi bjelovarski vojni glazbeni sastav, možemo pretpostaviti da je bio sastavljen prema uzoru na Trenkov Türkisch band, prvu vojnu glazbu na području Habsburške monarhije, ustrojenu 1741. godine. Trenkov Türkisch band utjecao je na nastanak vojnih glazbi u ostalim gradovima gdje su bile smještene vojne postrojbe pa tako i na Bjelovar. Sredinom 18. stoljeća nisu to bili vojni orkestri kakve danas poznajemo, reprezentativna muzička tijela koja nastupaju prilikom ceremonijalnih zbivanja i koja ne izvode samo vojne koračnice, već i zahtjevnu klasičnu glazbu. Bili su to sastavi od oko desetak glazbenika, a instrumenti na koja se izvodila glazba, u kojoj je glavnu ulogu imao ritam i signalizacija, bio je veliki bubanj u koji se udaralo s obje strane, činele i puhački instrumenti slični sopilama, a nešto kasnije trublje, rogovi bez ventila i klarineti.

Početkom 19. stoljeća dolazi do razvoja i usavršavanja puhačkih glazbala pa su vremenom formirani glazbeni sastavi čiji je zadatak nadilazio izvedbu skladbi isključivo vojnog karaktera i počinju se izvoditi koračnice (marševi), plesne, ali i zahtjevne koncertne skladbe. Kvaliteti vojnih orkestara pridonijele su i određene reforme, na primjer ona iz 1822. godine kojom se određuje da vojni orkestar mora imati 34 glazbenika odjevena u propisane odore, zatim reforma iz 1830. godine kojom vojne glazbe na području Austro-Ugarske Monarhije uvode i gudačka glazbala. Zbog toga su glazbeni novaci, elevi, često učili svirati dva instrumenta – puhački i gudački. Izvođenjem zahtjevnih simfonijskih skladbi vojni orkestri su pokazivali svoju umjetničku zrelost, svirali su na svečanim balovima i koncertima, dok su kao puhački sastavi svirali na neformalnim zabavama, skupovima, promenadnim koncertima i tako postajali značajni element u kulturno umjetničkom životu grada. I konačno reformom iz 1851. godine broj glazbenika u orkestru povećan je na 48 članova. Podatak da je 1860. godine na području Austro-Ugarske bilo 164 pukovnijskih glazbi s oko pet tisuća glazbenika govori o značajnom položaju glazbe u vojnom životu.
Vojni orkestri paralelno su odigravali i značajnu ulogu u kulturnom i umjetničkom životu gradova gdje su bili stacionirani, a krajem 19. i početkom 20. stoljeća utjecali su i na nastanak gradskih (civilnih), a ponegdje i seoskih puhačkih orkestara.

Pripremila: Silvija Sitta, voditeljica Glazbenog odjela