Edo Murtić

EDO MURTIĆ, akademski slikar i grafičar

Ispiši

Gradski muzej Bjelovar › o_muzeju › edo-murti-akademski-slikar-i-grafichar

(Velika Pisanica kraj Bjelovara, 4. 5. 1921. - Zagreb, 2. 1. 2005.) Prilikom otvorenja izložbe (8. svibnja, 2005.), Gradski muzej Bjelovar mu upriličuje svečanu rođendansku proslavu kao jednom od svojih najznačajnijih zavičajnih umjetnika.

Edo Murtić - znameniti hrvatski slikar i grafičar, istaknuti predstavnik hrvatske apstraktne likovne umjetnosti - rođen je 1921. godine u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara. Nekoliko godina kasnije (1925.) njegova se obitelj seli u Zagreb gdje polazi osnovnu i Obrtnu školu (1935. - 1939., profesori: E. Kovačević, K. Tompa i E. Tomašević). Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1939. (profesori: Lj. Babić i K. Hegedušić), a 1940. prelazi na beogradsku Akademiju gdje pohađa slikarski tečaj Petra Dobrovića, nakon čega nastavlja studij u Zagrebu (Lj. Babić) 1941. - 1943. godine, sve do odlaska u partizane. Od 1944. je aktivni sudionik NOB-a. Nakon 2. svjetskog rata živi i radi u Zagrebu, te u Vrsaru.

U početku slika interijere, portrete i mrtve prirode na tragu kolorističkog intimizma i realizma. Prvu samostalnu izložbu održao je 1935. u prostorijama I. realne gimnazije u Zagrebu. Od 1937. do 1941. bavi se kazališnim plakatom, scenografijom i ilustracijom. Uoči II. Svjetskog rata radi linoreze za zbirku pjesama J. Kaštelana Crveni konj koja je odmah po objavljivanju bila zaplijenjena i uništena. Kao slikar bilježi mnoga ratna događanja i strahote; 1944. sa slikarom Z. Pricom u Topuskom tiska litografije za poemu Jama I. G. Kovačića (istome se djelu vraćaju i 1982.). Tijekom 1944. - 1951. slika mediteranske motive na tragu postimpresionističkog kolorizma (Jadranski ciklus: Zlarin, 1949. i Brodovi u luci, 1950.). Nakon rata često putuje, posebno u Francusku, SAD i Italiju.

1951. odlazi u SAD i Kanadu gdje se susreće s aktualnim tendencijama apstraktnog ekspresionizma, a nakon povratka izlaže u Beogradu i Zagrebu ciklus slika Doživljaj Amerike (Manhattan, 1951., New York, 1952., Highway, 1952.) što biva popraćeno polemičkom kritikom o slobodi stvaralaštva. U vrijeme raskida sa socijalističkim realizmom opredjeljuje se za vlastitu umjetničku slobodu oslanjajući se na kolorističku tradiciju hrvatskog slikarstva, kao i aktualne tendencije apstraktnog ekspresionizma. Osim slika iz američkog ciklusa, snažan kolorizam obilježava i freske u Ritz – baru (1953.), dekorativne kompozicije u restauraciji Glavnog kolodvora i u Institutu "Ruđer Bošković" (1953. - 1954.), sve u Zagrebu. Poetika lirske apstrakcije zapaža se u Opatijskome ciklusu (1954. - 1956.; Smeđi krajolik, 1956.), a svoju puninu, približavajući se tašizmu, pokazuje ciklusom Otoci sna (1956. - 1960.). Kratko vrijeme se približava informelu naglašavajući fakturu slike i reducirajući paletu na zemljane tonove (Istarska zemlja, 1961.).

Početkom 1960-tih godina ostvaruje veliku kolorističku sintezu snažne ekspresivnosti koju karakterizira dinamična napetost geste i znaka, kao i nesputana hedonistička lirika njegovog kolorizma; koristi snažne, čiste boje, naglašene ritmičkim intervalima crnila; Jesen (1962.), Plava podloga (1964.) i Crni trokut (1968.). Kolorizam dolazi do izražaja i u njegovim mozaicima, tapiserijama i emajlima – u tim materijalima ostvaruje nekoliko dekoracija u javnim prostorima i objektima; Spomen – kosturnica u Čazmi (1970.), mozaik pred školom u Gajnicama, Zagreb (1970.), Kreditna banka u Vlaškoj ulici, Zagreb (1971.), Koncertna dvorana "Vatroslav Lisinski", Zagreb (1975.), poslovna zgrada "Zagrepčanka", Zagreb (1975.). Tijekom 1971. - 1973. radi ciklus gvaševa za mapu s pjesmama V. Gotovca Sadržaj vjetra, nakon kojega slijede ciklusi slika Leptir i Cvijet; oba se ciklusa odlikuju snažnom ritmizacijom plohe i bogatom kolorističkom imaginacijom (Bezimeni cvijet, 1972.). U istom duhu radi svilotiske za bibliografsko izdanje mape Nadopis obojenog žbunja O. Daviča (1976.). Krajem 1970-tih, ciklusom Drugo ljeto, vraća se tematici mediteranskog pejzaža (Ulaz u vrt, 1980., Veliki krajolik,1981.). 1981. - 1985. u ciklusu Oči straha koristi taman spektar boja s rijetkim bijelim naglascima (Krici, 1982.). 1984. godine s J. Kaštelanom radi grafičku mapu Zavjet za Epetion. 1985. - 1990. u ciklusu Požari vraća se snažnim bojama i svjetlosti slikajući mediteranske krajolike gdje se u potpunosti ostvaruje grandiozna ekspresivnost geste i boje; Vinograd i čempresi, 1986., Krajolik s tri sunca, 1989., Mediteranski vrt, 1990.).

Bavi se scenografijom; F. G. Lorca – Krvava svadba, 1954., C. W. Gluck – Orfej, 1960., W. Shakespeare, Na tri kralja, 1971., itd.

U dugogodišnjem umjetničkom stvaranju, počevši od njegovog figuralnog slikarstva iz razdoblja 1949. - 1950., te kasnijeg ekspresivnog i lirskog apstraktnog izričaja nije bilo prekida, već bogata evolucija i duhovno sazrijevanje.

Održao je preko 200 samostalnih, te oko 300 skupnih izložbi na svim kontinentima; njegova djela su prisutna u većini odabranih privatnih i javnih kolekcija, širom svijeta. Za svoj rad je primio mnogobrojna priznanja i nagrade, u zemlji i svijetu. 2002. godine je proglašen počasnim građaninom grada Bjelovara, a 2004. priređene su mu tri značajne samostalne izložbe; u Cankarjevu domu u Ljubljani samostalna izložba recentnih radova, u Kunsthistorisches Museumu u Beču te u Gradskom muzeju Bjelovar izložba "Slike na platnu i papiru 1998. - 2004.". Prilikom otvorenja izložbe (8. svibnja, 2004.), Gradski muzej Bjelovar mu upriličuje svečanu rođendansku proslavu kao jednom od svojih najznačajnijih zavičajnih umjetnika. Umro u Zagrebu, 2. siječnja, 2005. godine.

Izvori:
- Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1995.
- Gradski muzej Bjelovar (arhiva)

Sastavila: Emilija Balaban kustosica - voditeljica Gelerijskog odjela

Edo Murtić
Edo Murtić
Edo Murtić